POTPREDSJEDNIK NBL JUSUF ARIFAGIĆ: Možemo postati giganti u proizvodnji zdrave hrane!


 

Siguran sam da u sektoru poljoprivrede i proizvodnje hrane, u roku od četiri do osam godina, možemo uposliti 200.000 ljudi, direktno ili indirektno. To je strategija koja će zadržati ljude na selu.

Rođeni Krajišnik, sa korijenima iz „inat“ Kozarca, Jusuf Arifagić danas dominira među bh. farmerima. U porodičnoj firmi „Arifagić Investment“ reče nam da nije ekonomista po struci nego je u hodu učio, doškolovao se i bavio biznisom. Sada je došlo vrijeme da svoj stameni ekonomski korak dodatno politički osnaži, skupa sa ljudima koji zagovaraju temeljne promjene…

U vašem životu su se periodično smjenjivale svijetle i tamne faze…
Pred rat sam potpisao ugovor sa libijskom kompanijom u Ras Lanufu i preuzeo rukovodnu poziciju inspektora u njihovoj naftnoj industriji. Samo što sam u Kozarcu završio porodičnu kuću, odvode me u logor Omarska. Slijedi Keraterm pa logor Trnopolje. Kao izbjeglica odlazim sa porodicom u Karlovac, odatle u Norvešku, u socijalni stan. Nakon što shvatam da će povratak prema Kozarcu i u RS potrajati odlučujem da u Norveškoj krenem sa prvim poslom u mašinskoj struci. Za dvije godine osnivam svoju kompaniju. Nakon pet godina napuštam taj uhodani posao jer već tada imam dosta privatnog biznisa i novca.

U Norveškoj ste sami sebi otvarali mogućnosti. Jeste li vjerovali da se tako može i ovdje, bar postupno?
U Norveškoj sam godinama ustajao u tri ujutro i dijelio novine, skupljao flaše. Nije me bilo stid. Cilj i motiv su mi bili da nešto stvorim. Jedan mladi Norvežanin mi je u desetak rečenica objasnio početke i krajnje rezultate u poslu sa nekretninama. Otišao sam u banku na razgovor o kreditu i nakon šest mjeseci uspio da uzmem vlastitu kuću koja je bila najskuplja u gradu. Pravio sam im velike socijalne uštede dok sam taj model primjenjivao i dalje za smještaj izbjeglica. Došle su nove kuće, pa sam za 10 godina imao preko 80 stanova na tržištu i poslovne prostore. Počeo sam se baviti uvozom-izvozom, dobio licence za poslove koje je rijetko ko imao. A onda sam se jednog dana upitao zašto ne bi u svom mjestu koristio istu eneriju, gradio i napredovao?

Uz sav rad puno pažnje ste polagali na porodicu koja se takođe našla u tom vašem jedinstvenom, dobro osmišljenom konceptu.
Najbolja investicija je u djeci. Starija kći Jasmina je na engleskom Univerzitetu Koventri bila student generacije. Kćerka Medina je na istom univerzitetu studirala njemački i engleski jezik i književnost. Moj sin u Norveškoj završava medije i komunikacije. Vrhunski je, radi odlično i planira ući u sektor međunarodne ekonomije i nekretnina. Put moje djece je bio ka nauci. Učio sam ih da je nauka najskuplji proizvod i da se s njom može planirati budućnost.

BiH bi po pitanju poljoprivrede i stočarstva trebala biti u velikoj prednosti pred Norveškom. Šta je to sa nama pa ne koristimo ono što imamo? Kako ste ušli u ovu našu uvrnutu poljoprivrednu priču?
Izučavao sam sistem norveške proizvodnje i na kraju zatražio dozvolu od njihovih zadruga da taj model prenesem ovdje. Teško je išlo jer Norvežani ne izvoze svoje krave pošto imaju dominantnu genetiku. Na kraju su sa mnom stigli ovdje, sagledali sve i onda su norveški ljudi bili ti koji su donijeli odluku. Farmeri su mi vjerovali i odlučili da mi prodaju krave, da se preselim ovdje i napravim uzgojno-ogledni balkanski centar.
I u suprotnom pravcu sam finansirao odlazak naše državne delegacije u Norvešku. Saglasili su se da je sve odlično i da će mi u svemu pomoći, ali sa njihovim povratkom nazad kreće i moja agonija. Sve to oko dozvola i praznog hoda trajalo je od 2007. do 2011. godine, uz utrošak stotina hiljada KM.

Šta se sve do danas odradilo?
Od oktobra 2014. sa nekih 400 grla počinje proizvodnja mlijeka. Formiramo svoju veterinarsku stanicu i poljoprivrednu apoteku. Do danas je tu investirano oko 14 miliona KM. Imamo 1200-1300 grla. Ima 45 zaposlenih. Pripadnici ukrajinske manjine, Srbi izbjeglice, Bošnjaci povratnici, svi rade na ovoj farmi. Isporučuje se mlijeko u „Mlijekoprodukt“ i ide na posebnu liniju za EU. Pokrenuli smo farmu i u Petrovcu sa oko 400 grla. Tu planiramo proizvodnju mesa i tov junadi. Sa svim objektima imamo oko 45.000 kvadratnih metara. Kupili smo i nekada najveću svinjogojsku farmu u BiH, više Krupe. Dobili negdje oko 256 hektara zemlje. Otvorili smo i „Gen Balkan“ kompaniju koja ima licence i dozvole da iz Norveške uvozi genetski materijal, smrznuto sjeme norveških elitnih bikova, i da ga distribuira na cijeli Balkan. Prošle godine sam proizveo 2,7 miliona litara mlijeka, milion više od sljedećeg iza mene. Izuzetno mi je važno da ovaj sistem provedemo na dobrobit svih, u cijeloj BiH.

Dolazimo do problema zajedničkog organizovanja. Zašto dva entiteta ne staviti pod jedno ministarstvo poljoprivrede? Ima li ikakvih izgleda za to?
Svi na terenu i te kako osjećamo nedostatak jedinstvenog ministarstva poljoprivrede. Da ga imamo, teško bi se kroz to ministarstvo preferirao jedan čovjek. Oko prodaje mlijeka svaki farmer mora pojedinačno pregovarati sa otkupljivačima, stranim investitorima, a sa ministarstvom poljoprivrede mliječna strategija na državnom nivou bila bi jedinstvena. Mogli bi planirati strategiju da se svo državno zemljište stavi u funkciju poljoprivredne proizvodnje. Planirati strategiju proizvodnje mesa… Bez dirigentske palice nema orkestra, pa tako i bez ministarstva poljoprivrede. U Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa i silnim agencijama se odradi ponešto, ali tu je previše administracije.

Po prvi put ste kao podpredsjednik stupili u jednu stranku, Nezavisnu bosanskohercegovačku listu. Imate privrednika, ima i onih koji su kao nezavisni kandidati došli na političke položaje. Svi ulazite sa kvalitetnih pozicija jer ste se već izborili sa onim glavnim problemima…
Znate, ja ipak mislim da ovo nije politička stranka nego pokret, a to i jeste razlog zašto sam prihvatio da tu pokušam nešto uraditi. Pričamo o grupi nezavisnih ljudi koji u potpunosti mogu da razmišljaju svojom glavom, da donose odluke, a nivo političkog razmišljanja nije podređen tome da moraš vječno slati izvještaje svom političkom lideru. Mislim da su upravo ti centri moći i doveli BiH u današnje stanje. Razlog zašto sam pristao da ovdje zauzmem određenu poziciju je u tome što nemamo nikog iz Republike Srpske, što Kozarac jeste u RS-u i u ovim vremenima moramo uraditi nešto za ovdašnje povratnike. A i ovdje su prisutni svi narodi. Može se zvati Republika Srpska, ovako ili onako, ali moramo raditi na tome da osnovne postulate demokratije ili decentralizacije zemlje uradimo na korektan način. Kad bi to dobro uradili, tenzije na relaciji dva entiteta i tri naroda bi nestale.

Za NBL je bitna i unutrašnja kohezija. Kako će se Lista iznutra organizovati da bi bila što snažnija na bh. političkoj sceni?
Mi na ovoj listi moramo imati intelektualce, akademike, moramo imati radničku klasu, privrednike i sve kategorije bh. društva. Pored tri i pol miliona građana i naroda u BiH, i dva miliona u dijaspori moraju definitivno odlučiti u 2018. godini šta sa BiH, treba li njima BiH, da li je ona naš pravni okvir, da li se taj okvir smije dovesti u pitanje? Meni moj Kozarac treba jer Jusuf bez Kozarca nije Jusuf! Njegovo postojanje i bitisanje je bezvrijedno ako nestane Kozarac. Primjetno je da dijaspora ulazi kroz naše biznis centre, a mi smo ih otvorili podosta koji funkcionišu i daju zavidne rezultate, koji već privlače dosta stranih investitiora. Vidite po prilivu kapitala da ga je sve više u BiH.

Mogu li nezavisni kandidati generalno nadmašiti stranačke?
Svaki čovjek iz NBL već je postigao određeni uspjeh. Ali, ne postoji niko ko može doći na bh. scenu i napraviti jedan brz zaokret. Mislim da smo jedini koji se ne bave kritikama drugih. Sve što mi trebamo raditi je da nudimo rješenja. Imamo najbitniju stvar – ljudski faktor. Imamo resurse. Jedna ogromna količina ljudi koji su otišli vani može napraviti promjenu i vratiti se ovdje. Ako zadržimo najbolje i najkvalitetnije mlade ljude, napravimo transfer znanja naše djece izvana i uspijemo nagovoriti našu dijasporu na investiranje, uspjeli smo.

Kada Jusuf Arifagić govori o strategiji i rješenjima to ima veliku težinu…
Realno, mi možemo postati giganti u proizvodnji zdrave hrane. Ali svaka stopa bh. zemlje mora biti obrađena! Uvozimo sira preko 95%, i za to se izdvaja preko 150 miliona KM iz budžeta. Da bi naš farmer proizveo sir trebaju mu dvije marke podsticaja po kilogramu. Prošle godine se naš sirni izvoz povećao za 16% jer imamo kvalitet. Ako bi preuzeli proizvodnju sira za nekih 50% trebali bi proizvoditi milijardu litara mlijeka. Milion hektara zemlje se ne obrađuje. To staviš u funkciju i povećaš stočni fond na najmanje pola miliona grla, a 35 grla daje jedno radno mjesto. Znači, 300.000 novih grla uvesti u proizvodnju, 100.000 novih radnih mjesta u sektoru poljoprivrede. U manjim prerađivačkim pogonima praviš na hiljade naših sireva, i to je još 100.000 radnih mjesta. Samo u sektoru poljoprivrede i proizvodnje hrane u roku od četiri od osam godina možemo uposliti 200.000 ljudi, direktno ili indirektno. To je strategija koja će zadržati ljude na selu.

Mirsad Delić