Peto pismo Ibrahima Hadžibajrića, predsjednika Nezavisne bosanskohercegovačke liste


 

Osnivači Nezavisne bosanskohercegovačke liste, a potom njihovi brojni podržavaoci u zemlji i svijetu, ističu da je njihov cilj nova i životno potrebna alternativna politika bosanskohercegovačkog društva i njegove države. Sličnih poziva bilo je mnogo u prošlosti. Vjerovatno će ih još biti. Ali, za jedinstvenost i vjerodostojnost poziva Nezavisne bosanskohercegovačke liste postoje mnogi dokazi. Jezgru osnivača čine pojedinci koji su zaključili da ih političke, kulturne i ekonomske prilike u zemlji obvezuju na suprotstavljanje svim oblicima obećavanja i neizvršavanja, pozivanja i varanja.

Prije nego su ključni ljudi ove inicijative odlučili osnovati Nezavisnu bosanskohercegovačku listu, svoje mogućnosti su iskušali kao nezavisni kandidati na prethodnim općinskim izborima. Zato mogu pred bosanskohercegovačku političku javnost iznijeti dokaze za ono što govore. I više od tog. Dokazi vjerodostojnosti Nezavisne bosanskohercegovačke liste su ljudi koji sada oblikuju tu novu alternativnu politiku. Njih je mnogo. Ovdje, članovima i prijateljima Nezavisne bosanskohercegovačke liste i široj bosanskohercegovačkoj javnosti, želim za početak predstaviti trojicu.

Anto Marković je svoj životni put započeo od rodne Špijonice u Općini Srebrenik, pa ga nakon školovanja nastavio realizirati u Sloveniji. Koliko god se njegov život pokazivao uspješnim, to ga je još snažnije vezivalo za bosansku domovinu. Zaključio je da čovjek bez zavičaja i domovine te dužnosti prema njima ostaje uskraćen. Zato je u Srebreniku, u naslijeđu svojih predaka, započeo pothvat doprinošenja normaliziranju prilika u zemlji.

Tako je svoja poduzetnička postignuća u Sloveniji povezao s investicijskim i političkim projektima u Srebreniku. Izabran je kao nezavisni kandidata za člana Općinskog vijeća Srebrenik gdje mu je, u skladu sa zakonom, pripadalo mjesto predsjednika Općinskog vijeća Srebrenik. To pravo mu je uskraćeno. Tužio je općinu Srebrenik za diskriminaciju. Taj spor je Općinski sud u Gradačcu prvostepeno presudio u korist Ante Markovića.

Nastojeći olakšati život ljudi iz svog kraja, u Srebreniku je vlastitim sredstvima, u skladu s najstrožijom zakonskom procedurom, izgradio autobusku stanicu. Njeno otvaranje su mu moćnici kartelske vlasti zapriječili, nudeći ustupke kao zamjenu za njegovo odustajanje od tužbe za diskriminaciju. Anto Marković na te i slične ponude uzvraća: “Niko me ničim ne može prepasti i ni za što kupiti. Ovo je moj dug mojoj domovini. Sa svima sam koji se zalažu za njenu bolju budućnost, a protiv svih koji takvu budućnost onemogućuju.”

Jusuf Arifagić je rođen u Kozarcu. Na početku rata protiv Bosne i Hercegovine dospio je, zajedno sa ženom i dvoje djece, u koncentracijski logor. U trpljenju užasavajućih muka svjedok je najgorih zločina. Vidio je mnoštvo nasilnih smrti i sam proživljavajući njihove prijetnje. U tom najgorem stradanju i poniženju zaključio je: “Nikada više ni pred kim, osim pred Višnjim, neću kleknuti ni glavu pognuti.”

Kada se s porodicom izbavio iz koncentracijskog logora, smjestio je ženu i djecu, a sam se s drugovima vratio u domovinu i pridružio borcima za njenu slobodu. S njima je bio do posljednjeg dana. Potom je otišao u Norvešku. Strpljivim poduzetništvom vrlo brzo je stekao i širio poslovni utjecaj. Kad se i njemu i drugima činilo da je postigao gotovo sve za ugodan i siguran život, sebi je rekao: “Ništa od ovog nije tako veliko da bi zato ostao bez svog Kozarca, zavičaja i domovine.”

Odlučio se vratiti i zajedno s drugim Kozarčanima na zgarištima i ruševinama obnoviti život dostojan čovjeka. Osnovao je najveću farmu crvenih norveških krava u svijetu. U toj Arifagićevoj farmi danas je preko 1. 300 grla, genetska baza i poslovno iskustvo za neupitnu novu bosansku budućnost. Oni koji hoće takvu budućnost trebaju vidjeti sve to što je Jusuf Arifagić uradio i čuti o njegovom viđenju obrađene i zasijane bosanske zemlje i sretnih bosanskih ljudi. To je njegov patriotski kapital prepoznat u Nezavisnoj bosanskohercegovačkoj listi u kojoj i kojom i on nastoji doprinijeti svome viđenju velike bosanske budućnosti.

Sead Džafić je privatni poduzetnik iz Kalesije i sadašnji načelnik te općine. S intuicijom svojstvenom za ljude vizije uključio se rano u pothvate zamjene socijalističkih utopija realističnim slobodnim poduzetništvom. Vlasnik je uspješne kompanije UNIS TOK. U toj se tehnološki sofisticiranoj metalo-prerađivačkoj tvornici, koja sad upošljava četiri stotine radnika, proizvode sklopovi i dijelovi za autobuse i kamione poznatih svjetskih kompanijama MAN, Volvo, Mercedes, Scania i DAF. Odnedavno je i vlasnik livnice čelika u Tuzli i kovnice u Bileći.

To su neosporivi dokazi o menadžerskim i poduzetničkim sposobnostima Seada Džafića. Ali isto toliko, ako ne i više, važni su njegovo poštenje i odanost dobru bosanskohercegovačkih ljudi. Srčano i neštedimice svoj imetak je trošio i troši za unapređenje javnog dobra. A sam je cijelim svojim životom sudjelovao branjenju i tumačenju vrijednosti bosanskohercegovačkog državnog suvereniteta.

Ovo su podsjećanja na trojicu ljudi čiji moralni kapital garantira uspjeh nove bosanskohercegovačke alternative, Nezavisne bosanskohercegovačke liste. Raskošna je galerija ovakvih osoba u našem pothvatu. To su politički zreli ljudi, sposobni da jasno odrede sadašnje stanje politike, kulture i ekonomije te projektiraju njegovu transformaciju u skladu s vizijom razvijene i privlačne države.

Skrećući pažnju na trojicu od njih, Antu Markovića, Jusufa Arifagića i Seada Džafića, otpočinjemo predstavljanje onih primjera pojedinaca koje valja smatrati potrebnim svjetlom u bosanskohercegovačkoj politici. Govorit ćemo i o drugima.

 

U Sarajevu, 25. marta 2018. godine

 

Ibrahim Hadžibajrić

predsjednik Nezavisne bosanskohercegovačke liste